“Ali imam protiv tebe nešto, zato što si svoju prvu ljubav ostavio. Sjeti se, stoga, odakle si pao, pokaj se i čini prvotna djela; inače ubrzo dolazim k tebi uklonit ću tvoj svijećnjak s njegova mjesta ako se ne pokaješ.”
Otk. 2, 4
Dakle, povijest se nastavila ponavljati. U generacijama Izraela vidimo probuđenje u jednoj generaciji kako bi već u sljedećoj vidjeli gašenje vatre. Možda u trećoj generaciji žeravica lagano gori, ali u četvrtoj možda neće biti nikakvog traga te izvorne vatre. Zatim Bog ponovno upali vatru i isti se proces ponavlja. To je jednostavno očitovanje istine da Bog nema unučad. Spasenje se ne nasljeđuje prirodnim rođenjem, kao što niti nema nikakve istine u apostolskom nasljeđu. Ono nije u Riječi. Počinjete s istinski nanovo rođenim vjernicima i kad dođe sljedeća generacija oni više nisu jednostavni kršćani, već su uzeli denominacijsko ime i sada su baptisti, metodisti itd. A upravo to i jesu. Oni nisu kršćani. Morate biti rođeni od Božje volje, ne volje čovjeka, da bi bili spašeni. Ali svi se ti ljudi sada skupljaju po volji čovjeka. Ne kažem da neki od njih nisu ispravni s Bogom. Ne kažem to ni na trenutak, ali izvorna se vatra ugasila. Oni više nisu isti.
Usrdna želja ugoditi Bogu, strast za znanjem Njegove Riječi, vapaj za dopiranjem u Duha, sve to počinje blijediti i umjesto da ta crkva gori vatrom Božjom, ona se ohladila i postala pomalo formalnom. Efežanima se tada događalo upravo to. Postajali su pomalo formalni. Izumiralo je prepuštanje Bogu i ljudi nisu previše pazili na ono što je Bog mislio o njima počevši paziti na ono što svijet misli o njima. Nadolazeća druga generacija bila je baš poput Izraela. Zahtijevali su kralja da bi bili kao druge nacije. Kad su to učinili, odbacili su Boga. Ali ipak su to učinili. To je povijest crkve. Kad ona misli o prilagođavanju svijetu umjesto o prilagođavanju Bogu, nedugo zatim vidjet ćete ih da prestaju činiti ono što su običavali činiti i počinju činiti ono što u početku ne bi činili. Mijenjaju svoj način odijevanja, svoje stavove i svoje ponašanje. Postanu opušteni. “Efez” znači upravo to: opušten – biti nošen.
Taj ciklus probuđenja i smrti nije nikada iznevjerio. Sve što treba učiniti je sjetiti se ovoga posljednjeg Božjeg pokreta u Duhu kad su se muškarci i žene odijevali kao kršćani, odlazili u crkvu, molili se cijelu noć, odlazili na uglove ulica i nisu se sramili očitovanja Duha. Napustili su svoje stare mrtve crkve i proslavljali u kućama ili starim skladištima. Imali su stvarnost. Ali nakon nedugo vremena počeli su dobivati dovoljno novca da izgrade divne nove crkve. Uveli su zbor umjesto da sami pjevaju Bogu. Obukli su zbor u toge. Organizirali su pokret, a vodio ga je čovjek. Uskoro su počeli čitati knjige koje nisu primjerene za čitanje. Spustili su letvice i ušli su jarci i prevladali. Nestao je poklik radosti. Nestala je sloboda Duha. O, nastavili su s formom, ali vatra se ugasila i gotovo sve što je ostalo je tama pepela.
Prije nekoliko trenutaka spomenuo sam da je Ivan razumio što je to voljeti Boga. Taj bi veliki apostol ljubavi zasigurno vidio kad je crkva počela gubiti tu prvu ljubav Božju. U 1. Ivanovoj 5, 3 kaže: “Jer ovo je ljubav Božja: da zapovijedi Njegove čuvamo (Njegovu Riječ).” Jedno malo odstupanje od te Riječi bilo je korak dalje od Krista. Ljudi kažu da vole Boga, idu u crkvu, čak kliču i raduju se i pjevaju i emocionalno im bude odlično. Ali kad sve to završi, promatrajte i vidite jesu li u toj RIJEČI, hode li u Njoj, žive li u Njoj. Ako prođu kroz sve drugo, a potom ne hode u toj Riječi, mogu reći da vole Boga, ali njihovi životi pričaju drugu priču. Pitam se nije li Ivan vidio mnogo toga prije nego li je umro; ljude koji govore da vole Boga, ali se ne pokoravaju Njegovoj Riječi. O, efeška crkvo, nešto ti se događa. Netko pokušava ili dodati toj Riječi ili joj oduzeti. Ali to čine toliko suptilno da to ne možeš vidjeti. Nisu napravili toliko velik korak da ga možeš javno vidjeti. To je skriveno i to uvode preko razuma i ljudskog razumijevanja i to će prevladati osim ako ga ne odbiješ. Vrati se na Pedesetnicu prije nego li je prekasno!
Odlomak iz William Branham – Efeško crkveno doba (Otkrivanje sedam crkvenih doba)